Plaćenik

Bilo je rano poslijepodne i sunce se lijeno ljeskalo na površini zelene rijeke kao da mu se nikamo ne žuri.

Božeslav je jahao sam po stazi koju su već i koze odavno napustile. Kad je zašao za strmi zavoj, pred njim se ukazala mala kamena kuća priljubljena uz hrid. Krhka i nagnuta, podsjetila ga je na starca koji se grčevito hvata za stijenu kako ne bi pao u rijeku koja je hučala duboko pod njom. Nekad je to bila stražarska postaja, sada tek ljuska od kamena i drveta, ispunjena vjetrom i sjenama. Vrata su bila nakrivljena kao lice koje je netko udario šakom, a krov od kamenih ploča već se odavno udubio pod težinom vremena.

Oko kuće trčkarale su kokoši, prljave, glasne i uporne. Za njima se dizala prašina kao iza bitke. Suri je jurio za jednom od kokoši. Bio je blatan i zadihan, prašina mu se hvatala za znojnu kožu, a mokra košulja lijepila mu se za leđa. Lice mu je bilo skriveno iza duge, nepočešljane kose, a kratka brada stršala mu je s obraza poput gustih čekinja.

Vrebao je svoj ulov kao vuk bez čopora. Sagnuo se, potrčao pa bacio za pernatom životinjom. Izmakla mu je po tko zna koji put i Suri je ponovo završio s licem u prašini. Glasno je opsovao. Bacio se još jednom pa drugi put. Uzalud.

Ako je i čuo tihi odjek konjskih kopita, nije se osvrnuo. Možda se samo pravio da ne vidi jahača i nastavio je lov.

Miris vruće zemlje i kokošjeg izmeta probijao se kroz prašnjavi zrak. Božeslav je zaustavio konja pod hladom starog oraha. Promatrao je prizor ispred sebe bez izraza na licu, ali čelo mu je bilo skupljeno. Pogled mu je pao na vojničku kacigu sa zlatnim obrubom koja je ležala na tlu, uglavljena između tri kamena. Služila je živini kao posuda za vodu, a ratnik koji je nekada nosio stijeg i krunu pred njim, sada se borio samo s peradi. I to prilično neuspješno.

— Suri! — pozvao je Božeslav. Glas mu se jedva probio kroz glasno kokodakanje i lepet krila.

Suri je otresao prašinu s hlača.

— Što je? — rekao je ne dižući pogled.

— Hoću razgovarati.

— Nemam vremena — rekao je Suri i ponovo se sagnuo vrebajući onu istu kokoš koja mu je već postala osobni neprijatelj.

— Trebam uslugu — nastavio je Božeslav, glasom čovjeka koji je navikao da ga se sluša.

— Imam posla — rekao je Suri i potrčao prema kokoši. Bacio se na nju i već ju je imao u stisku, ali životinja mu je odlepršala iz ruku i ostavila ga u oblaku prašine. Suri je opsovao i bacio kamen za njom. Promašio je, kao što je promašio puno toga u životu.

Božeslav nije rekao ni riječ. Umjesto toga, polagano, rutiniranom gestom, izvukao je nož iz pojasa. Već sljedećeg trena oštrica je zaparala zrak i pogodila kokoš u punom trku. Ptica se prevrnula u prašinu. Krila su još neko vrijeme titrala kao da ne razumiju što se dogodilo, a onda su se umirila.

Suri se sagnuo, pokupio mrtvu kokoš i prvi put od dolaska podigao pogled prema Božeslavu.

— Hvala — rekao je kratko i nestao u kući.

Božeslav je uzdahnuo i sjahao. Učinio je to polako i bolno. Koljeno mu je škripalo kao mlinski kamen, a lijeva šaka, koju je skrivao ispod rukava, bila mu je potpuno neosjetljiva kao komad mokrog drveta. Vezao je konja pod orahom i odgurnuo klimava vrata koja su se u međuvremenu zatvorila.

U kolibi ga je dočekao zadah vina, trulog drveta i vlage. Zidovi su bili išarani čađom, a strop se spuštao toliko nisko da je morao pognuti glavu. Jedna kokoš se šepurila po podu, a druga je kljucala mrvice nečega s prljavog stola. U kutu je, kao odbačen, stajao mač bez korica.

Suri je bacio kokoš u drvenu zdjelu i grubim trzajem izvukao nož iz njezinog tijela.

— Ne sjećam se da sam te pozvao da uđeš — rekao je ne gledajući u nezvanog gosta.

— Ipak sam tu — odvratio je Božeslav, ravnodušno. Odgurnuo je kokoš sa stola i sjeo na klimavu stolicu.

Suri je naglo prišao stolu i zabio nož u njegovu površinu. Oštrica je zatitrala tik do županove ruke. Na njoj su još bili tragovi kokošje krvi.

— Ovo je tvoje! — rekao je suho. — Što hoćeš? — Ne čekajući odgovor, udaljio se u mračni dio kolibe.

 — Oteli su mi kćer — odgovorio je Božeslav svjestan da govori čovjeku u leđa. Glas mu je bio tvrd i bez emocija.

— Nije ovdje — odvratio je Suri nezainteresirano i nastavio tražiti nešto među sjenama.

 — Hoću je natrag — mirno je župan izgovorio razlog svojeg dolaska.

Suri se pojavio pred stolom i bučno spustio na njega vrč vina i dvije čaše. Sebi je prisvojio metalnu, a pred Božeslava stavio drvenu, prljavu i prašnjavu.

— Ti si za crno, koliko se sjećam — dobacio je grubo.

— Sad sam na mlijeku.

— To ne poslužujemo — odvratio je Suri i sjeo nasuprot njega. Polako je točio vino u obje čaše. Šutjeli su. Vladala je tišina. Čak su i kokoši prestale kokodakati.

— Imaš vojsku. Daj im posla — progovorio je Suri sasvim nehajno.

— Ne za ovo — bio je odgovor. — Otmar je drži u Pračnom. Treba je izvući prije nego je baci Vukmiru u krevet.

Suri se nacerio i otpio gutljaj. — Razdor među saveznicima — promrmljao je kao da mu ta misao pruža veliko zadovoljstvo.

— Ne želim da mi kćer rađa njegove sinove — rekao je Božeslav, glasom koji nije dopuštao prigovor.

Suri je ravnodušno slegnuo ramenima. — Ako je nudiš meni, nisam zainteresiran. Premlada je. Volim zrelije.

Božeslav nije reagirao na provokaciju. — Ozbiljan sam, Suri. Nudim ti posao.

— Koliko?

— Nudim pet tisuća mletačkih solida za slobodu moje kćeri.

 

Suri je podigao obrve.

 

— Vrijedna cura! — zaključio je. Zatim je uzdignuo čašu kao da nazdravlja i polako otpio gutljaj. Promatrao je župana preko ruba, kao da mu želi reći da nijedan iznos neće moći naplatiti ono što se davno izgubilo između njih.

Božeslav svoje vino nije ni taknuo. Netremice je promatrao zapuštenog čovjeka preko puta sebe. Mišić na licu mu je protiv volje zatitrao.

Tišina među njima postala je gusta poput ustajalog zraka u kolibi. Svjetlost koja se probijala kroz prozor plesala je na njihovim licima.

Suri je iskapio vino i glasno cmoknuo usnama kao da želi naglasiti koliko mu prija. Bez riječi je ponovno napunio svoju šalicu.

— Nije loše — rekao je tiho, gotovo za sebe, zagledan u tamnu površinu vina. — S Hvara. Ali uz ovo ide i sir i koja maslina. Što kažeš? — Ne čekajući odgovor, ustao je i nestao u polumraku kolibe.

Kada se vratio, u rukama je nosio šaku maslina i dva grumena tvrdog, žutog sira. Spustio ih je na prašnjavi stol ne mareći što su se hrana i prljavština na stolu izmiješali.

— Paški — rekao je sa smiješkom koji je bio više ironičan nego gostoljubiv. — Nema boljega.

Božeslav ga je promatrao u tišini. Čovjek koji mu je nekoć bio sve: brat po oružju i suparnik pod krunom, sada je sjedio pred njim s pogledom zamućenim od vina i prljavim prstima gnječio tvrdi sir kao da u njemu ima još nešto što vrijedi spasiti. Masline su mu klizile niz grlo bez užitka, a vino je srkao bez svrhe, kao lijek koji ne djeluje. Nije to više bio kralj. Bio je to umorni čovjek koji se sklonio u ruševinu i hranio se ostatcima svijeta.

Božeslav više nije bio siguran da mu je dolazak ovamo bila dobra odluka. Strpljenje mu je curilo, tiho i postojano kao voda kroz dlan.

— Što je s mojom ponudom? — konačno je progovorio, glasom tvrđim nego prije.

— Razmišljam — odvratio je Suri i nastavio žvakati sir kao da se ništa ne događa.

— Zaboravi sve što je bilo među nama — nastavio je župan hladno i odmjereno. — Ovo je posao.

— Ne požuruj me — rekao je Suri tiho i ponovno posegnuo za vrčem vina.

Opet je zavladala tišina. Suri je dovršio svoj sir i oblizao prste. Božeslav je gledao u svoje ruke na stolu. Ignorirao je ponuđenu hranu kao da se radi o nekoj uvredi.

Ispod stola, jedna je kokoš uporno nešto kljucala. Suri ju je odsutno šutnuo nogom. Životinja je odletjela i s glasnim protestom završila na prljavoj postelji u kutu kolibe.

— Slušaj, ne volim bacati hranu — progovorio je Suri. — Ako ti nećeš... — Posegnuo je za drugim komadom sira na stolu, ali tek što ga je dohvatio Božeslav mu je svojom velikom desnicom čvrsto poklopio šaku.

— Onda? — upitao je župan, tonom koji je tražio odgovor.

Suri je polako podigao pogled. U njegovim očima nije se moglo jasno razaznati ništa osim tvrdoglavosti. Bez žurbe izvukao je svoju ruku ispod županove. Komad sira ostao mu je stisnut među prstima. Otpuhnuo je prašinu s njega i mirno ga zagrizao.

— Imamo li dogovor? — ponovio je Božeslav, oštro.

— Još razmišljam — odgovorio je Suri punim ustima kao da ga se uopće ne tiče županova žurba.

Božeslav je osjećao kako mu živci klize prema rubu. Ova igra počela ga je iscrpljivati.

— Ako nisi spreman, naći ću drugoga — izjavio je župan kratko, gledajući Surog prodorno u oči.

— Ako preuzmem posao, uzet ću ti deset tisuća solida — mirno je odgovorio Suri žvačući svoj sir, potpuno ravnodušan prema težini svojih riječi.

Božeslav se ironično nasmiješio. Njegov bijes polako je izbijao na površinu. — Iskorištavaš me — rekao je suho.

— To je kao za tebe — odgovorio je Suri potpuno mirno i ponovno si natočio vino. — Ove kokoši treba hraniti, stari moj. Deset tisuća je moja cijena. Uzmi ili ostavi.

Tišina se ponovno uvukla između njih, gušća od prethodne. Božeslav je promatrao lice čovjeka nasuprot sebe. Gledao je čovjeka koji mu više nije neprijatelj, ali koji mu nikada više neće biti ni prijatelj. U toj tišini, ispunjenoj mukom davno pokopanih uspomena, u grudima mu se nešto steglo. Nešto što je mislio da je davno potisnuo.

— Udebljao si se, Suri — napokon je progovorio uz nehajan podsmijeh. — Tko mi jamči da si još uvijek spretan s mačem kao što si bio?

Dogodilo se brzinom jednog jedinog otkucaja srca. Bez riječi, bez nagovještaja, Suri je munjevitim pokretom istrgnuo nož iz stola. Oštrica je proletjela kroz polutamu kolibe i savršeno precizno pogodila kokoš koja se motala oko kreveta. Životinja je pala bez krika. Malo se trznula i umirila. Suri je mirno otpio gutljaj vina.

— I nju ću ti staviti na račun — rekao je, promatrajući župana preko ruba čaše. Na kraju je zadovoljno obrisao usta prljavim prstima.

Tišina koja je ponovo pritisla kolibu bila je teška poput tmastih oblaka koji su se gomilali iza prozora. Božeslav je promatrao Surog, čovjeka s kojim je nekoć dijelio bitke, slavu, pa čak i poneku radost. Gledao ga je, a pred očima mu se vrtjelo lice iz mladosti: lice oštrih crta, nepokolebljivog pogleda i osmijeha zbog kojeg su ga vojnici slijedili i u smrt. Sad je pred njim sjedio netko drugi, stranac čiji je pogled bio mutan od vina, čija su ramena bila pogrbljena od prikrivenog gnjeva, i čija se ratnička slava svela na bitke s kokošima, prašinu i prazne čaše.

— Slušaj — započeo je Božeslav, tiho i teško, poput čovjeka koji izgovara riječi koje se boji izreći. — Ne želim sliniti za prošlim vremenima. Odavno sam se pomirio s tim da od njih nije ostalo ništa osim mutnih uspomena. — Glas mu je bio umoran i hrapav, ispunjen razočaranjem koje je potiskivao. — Rekao si cijenu jasno i glasno. Pristajem. Oduvijek sam vjerovao u tvoje ruke, iako više ne vjerujem u tebe. Dobit ćeš svoj novac, Suri. Još uvijek te cijenim kao ratnika, čak i sada kada više nisi dostojan ni običnog poštovanja.

Suri ga je slušao, nijemo. Gledao je u svoj prst koji je sporo klizio po rubu čaše. I trpio.

Božeslav je zastao na trenutak. Osjećao je kako mu svaka riječ postaje sve teža i pretvara se u olovo na dnu želuca. Bilo mu je bolno gledati čovjeka kojeg je nekoć volio kao brata, a sada ga vidi zaglavljenog između propasti i ravnodušnosti.

— Pun si samosažaljenja, Suri. Propio si se. Pretvorio si se u protuhu koja ubija kokoši kako bi samom sebi dokazao da si još uvijek sposoban za nešto. A zapravo nisi sposoban ni samog sebe pogledati u lice. Postao si gorak, otrovan i jadan samo zato jer ti je netko oteo igračku, onu koju nikada nisi ni zaslužio. Ali znaš što, Suri? Kruna nije igračka. Nikada nije ni bila i nikada neće biti. Kruna je teret koji gnječi, odgovornost koju treba podnijeti, a to ti nikada nisi shvatio. Zato sada sjediš ovdje, okružen smrdljivom peradi i kriviš cijeli svijet za vlastitu propast. Ali ovo je tvoje pravo mjesto, prijatelju moj. Jer si ti sam sebe ovdje smjestio.

Pogled mu je bio usmjeren ravno Surome u oči. Tražio je tamo čovjeka kojeg se nekada s ponosom sjećao. Umjesto toga, pronašao je samo gorku prazninu koju više ništa nije moglo ispuniti.

— I još nešto, Suri — dodao je na kraju, gotovo sa žaljenjem. — Kad si se posljednji put oprao?

Surom se lice bolo iskrivilo. Ove riječi pogodile su ga jače nego udarac šakom u trbuh.

— Trebao sam te ubiti dok sam imao priliku — izgovorio je kroz stisnute zube, a u očima mu je sijevnuo stari, duboko zakopani gnjev.

Zatim se sve dogodilo brzo, u jednom dahu. Šaka je poletjela zrakom, teška i precizna, i svom snagom pogodila Božeslava ravno u jagodičnu kost. Od siline pokreta tanjur je poskočio, stolica se prevrnula, a kokoši su zakriještale i poletjele prostorom. Oblak prašine i perja podigao se oko njih poput kakvog strašnog gnjevnog duha.

Božeslavov odgovor je bio munjevit. Bio je to refleks čovjeka koji je godinama preživljavao na bojnom polju. Navalio je na Surog i udario ga glavom u prsa. Suri je udario u zid kolibe i na trenutak izgubio dah. Ali nije bio gotov. Zgrabio je župana za ovratnik i tresnuo ga o pod.

Božeslav se oteo, dohvatio stolicu i razbio je Surom na leđima. Suri je zaurlao, zgrabio nogu stolice i svom snagom zamahnuo njome prema županu. Udarac je pogodio Božeslava u rebra i ponovo ga srušio na tlo.

Ali župan još nije bio spreman odustati. Ponovno je zamahnuo šakom i pogodio Surog ravno u oko. A sve je to bio tek početak.

Kolibom je letjelo perje, prašina i psovke. Kokoši su kokodakale, udarci su odjekivali poput ratnih bubnjeva, a zidovi se tresli pod naletom njihovih tijela. Na kraju su, iscrpljeni i zadihani, obojica završila na tlu jedan pored drugog, oznojeni, krvavi i bez snage da nastave borbu.

Između njih ležao je razvijeni vrč. Vino, tamno poput krvi, natapalo je zemljani pod. Vani, pred kućom, jedna je kokoš tvrdoglavo kljucala kamen kao da baš u njemu vidi smisao svojeg postojanja.

Božeslav je ležao na leđima i gledao u trule grede i paučinu na stropu. S jednog čavla visjela je prašnjava lančana košulja. I on je imao istu takvu. Učinilo mu se da s tog čavla visi i njegova prošlost.

Suri je prvi progovorio zureći u prazno.

— Što zapravo hoćeš od mene, Božeslave?

— Da mi vratiš ono što ja više ne mogu — odgovorio je župan tiho.

Suri se oslonio na lakat. Komadom prljave krpe pritisnuo je arkadu.

 

— Tko me čeka s druge strane? — upitao je, gotovo ravnodušno, kao da pita za vrijeme sutra.

Božeslav je svrnuo pogled na prozor, ne da bi nešto vidio, nego da bi se pribrao.

— Nepoznat broj Otmarovih ljudi — rekao je. — Dodatno su utvrdili Rimsku kulu u Pračnom. Iskusni su. Nisu pijani seljaci. U srijedu vode Anu Vukmiru u Sisak. Do tada je treba izvući.

Suri je kratko frknuo. Sličilo je na podsmijeh. Uvijek je tako reagirao kad bi osjetio miris smrti.

— Imam li potporu? — upitao je.

Božeslav odmahnu glavom.

— Sam si. Kralj je i meni i Vukmiru zabranio izravan sukob. Čekat ću te s vojskom s druge strane Save. Sjećaš se mjesta gdje smo je prešli kad smo gonili Ulrika?

Suri ga je pogledao ispod čela, kao vuk koji odmjerava plijen i zamke oko njega.

— Ukrižene vrbe? — rekao je gotovo sjetno. — Tamo sam polomio dva rebra.

— Tamo će te čekati čamac s dva moja čovjeka. Novac dobivaš kad mi predaš kćer u ruke. — Nagnuo se prema Surome s pogledom zalijepljenim za njegove oči. — Živu — naglasio je.

 

Zatim je ustao, otro prašinu i krenuo prema izlazu. Na vratima se ponovo okrenuo prema Surome. Pokušao je još jednom na njegovom licu pronaći trag onoga što im je nekad bilo zajedničko. Ili je možda samo tražio dokaz da su obojica još uvijek sposobni za nešto više od međusobnog gađenja.

 

— Ovo nije molba. Ovo je ugovor — rekao je čvrstim glasom. Zvučalo je kao nešto o čemu više neće razgovarati.

 

Pod orahom je župana čekala njegova kobila, crna poput tinte. Mirno je stajala u sjeni i mahala repom. Župan je uzjahao, zategao uzde i potjerao konja. Udarci kopita odjekivali su preko utabane zemlje dok je vjetar raznosio prašinu koja se dizala za njim. Plašt mu je lepršao poput jedra, a čelik na ramenima zaiskrio je na suncu. Nije se osvrnuo jer je znao da ga nitko neće isprati pogledom.

 

Suri je ostao ležati na zemljanom podu. Promatrao je kako vjetar unosi oblačić prašine kroz otvorena vrata. Drveni kapci na prozoru kratko su zacviljeli. To ga je podsjetilo da ustane i krene prema kamenom koritu u kutu. Zgrabio je šakom hladnu vodu i oprao ranu iznad oka. Krv se još nije zgrušala i rana je pekla.

 

Na podu je ugledao polomljeni vrč i podigao ga. Razveselilo ga je što je u njemu ostalo malo vina. Pod polomljenim stolom našao je i svoju čašu. Izlio je u nju ostatak dragocjene tekućine i izašao na svjetlo dana.

 

S čašom u ruci, sjeo je na kamenu klupu na samom rubu litice. Duboko pod njim tekla je rijeka. Svjetlost s neba lomila se na površini kao da je od stakla. Sve oko njega bilo je tiho. Ništa se nije micalo osim ptice koja je kružila iznad ponora.

 

Ovo je bilo samotno mjesto daleko od moći, vlasti i izdaja, daleko od starih bitaka, izgubljenih ljubavi i loših prijatelja. Ovdje nije bilo naredbi, krikova ni krvi. Ovdje se činilo kao da je cijeli svijet iznenada zanijemio.

 

U toj tišini, dubokoj poput ponora u duši, Suri je prikovao pogled za obzor u kojem se ništa osim ljepote nije događalo. Utonuo je u misli, ne o smrti ni o bijegu od samog sebe, već o ravnoteži. Jer samo oni koji su bili dovoljno blizu smrti mogli su uistinu cijeniti život.

 

U ruci je držao čašu, ali više nije pio. Desno oko bilo mu je natečeno, ali krasta nad obrvom se polako stvarala. Nalet vjetra razmahao mu je vlasi i bacao ih preko lica. Lica koje se uznemirilo. Obrve su mu se skupile, a vilica stegla. Oči, iako otvorene, bile su mutne od nečeg gušćeg od vina.

Pred njim je zasjala svjetlost, sablasna, gotovo nestvarna, poput sunca u snu, bijelog i bez sjene. U tom sjaju izgubio se obzor, a zašumilo je more, tiho, onako kako se čuje samo u sjećanju.

Tamo gdje se more stapa s nebom, na mokrom pijesku, stajala je ona. Bosa, u laganoj haljini koja joj je nježno klizila niz tijelo. Vjetar joj je mrsio kosu i mazio bedra. Koračala je polako prema njemu, njišući bokovima. Osmijeh joj je bio sjetan i zavodljiv. Pogled pun tihe radosti, kao da ga ponovno vidi nakon mnogih godina.

Zastala je tek nekoliko koraka ispred njega. Mogao je osjetiti njezin miris, onaj topli, slani miris kože okupane morem i suncem. Pogledala ga je kao da mu vidi lice, iako on sam nije imao tijelo. I tada, bez riječi, posegnula je za vezicama na haljini i otpuštala ih polako, jednu po jednu, dok joj prsa nisu ostala otkrivena, obasjana mekom svjetlošću sna. Nije bilo stida u tom činu, samo poziv. Pripadanje i davanje.

Zadrhtao je. Želio je posegnuti, dotaknuti je, obuhvatiti, ali nije imao ruke. Bio je to samo pogled, svijest, čežnja.

Ona je tada zakoračila unatrag, okrenula mu se licem još jednom, s osmijehom koji je bio i pozdrav i oproštaj, zakoračila u more. Voda ju je obujmila do bokova, zatim do ramena, ali ona nije zastala. Nestajala je polako, sve dok se more nije zatvorilo nad njom.

Na mjestu gdje je stajala, ostao je samo jedan trag: haljina, napola potopljena, nježno ljuljana valovima, kao zaboravljena koprena sna.

Suri je u mislima gledao onu koje u stvarnosti više nije bilo. Bila je to njegova žena. Jedina koju je ikada volio.

Nije se pomaknuo. Ali svaki mišić, svaka crta lica, odavala je čovjeka koji nešto ne oprašta, ni svijetu ni sebi ni Bogu. Bio je to san koji boli, a koji mu se uvijek nanovo vraćao. Rana koja se ne vidi jer postoji samo u sjećanju. I svaka borba koju je Suri vodio, svaka rana koju je preživio, sve je to počinjalo i završavalo ovim tragovima u pijesku koje je more odavno odnijelo.

 

Pogledao je na neispijenu čašu, zamahnuo rukom i bacio je daleko preko ruba. Čekao je dugo dok konačno nije čuo mukli udarac u vodu. Onda je ustao i pošao prema kući. Nije znao ide li prema svome spasenju ili kraju. Ali jedno je znao: kad svane zora, krenut će.