Misija

            Zorinu samoću prekinuo je tihi škripaj vrata. Srce joj je istog trena poskočilo.
           U sobu je ušla mlada djevojka koja nije djelovala puno starija od nje. Nosila je široki pladanj u rukama, a na blijedom licu ležao joj je blagi osmijeh koji je mogao kriti neku suptilnu tugu. Jedan tamni uvojak diskretno joj se iskrao iz marame, a njene oči, tople i umorne, blistale su na licu kao dva tamna dragulja. Nosila je jednostavnu pamučnu haljinu u pastelnim bojama, a oko nje širio se neki egzotični miris. Kretala se tiho kao netko tko je naučio biti nevidljiv.
           "Donila san van nešto za jist," rekla je na jasnom hrvatskom jeziku s blagim otočkim naglaskom.
           Zora je iznenađeno trepnula.
           "Vi govorite hrvatski?" upitala je.
           Djevojka se tužno nasmiješila.
           "Rodila san se va Osoru," rekla je tiho i nakratko pogledala u pod.
           Zora je na trenutak osjetila olakšanje. Našla je nekog s kojim je mogla podijeliti barem prošlost.
           Djevojka je odložila pladanj na niski stol. Mirisi toplog kruha, datulja i aromatične juhe odmah su se proširili zrakom.
           Zora je pogledala na hranu s dozom opreza. Oči su joj polako prelazile s djevojke na pladanj tražeći bilo kakav znak prijetnje. Ponos joj se borio s glađu, ali osjećaj praznine u želucu natjerao ju je da posegne za komadom kruha. Drhtavim prstima slomila je kruh i stavila ga u usta. Svaki zalogaj snažno je osjetila na jeziku – slan, topao, stvaran. Žvakala je polako. Pokušavala je probaviti ne samo hranu već i situaciju u kojoj se našla.
           Djevojka je za to vrijeme odmakla bogato ukrašeni paravan u kutu. Iza njega pokazalo se široko drveno korito s toplom vodom iz kojeg se izdizala para.
           "Kako se zoveš?" upitala je Zora.
           "Layla," odgovorila je djevojka preslagujući žensku odjeću koja je ležala na klupi pored korita.
           "To ti nije pravo ime," ustvrdila je Zora punim ustima.
           "Je jedino za kega znan," izjavila je djevojka. Klekla je pored korita i vrhovima prstiju ispitivala površinu vode.
           "A kako si se prije zvala?" inzistirala je Zora.
           Layla je zastala na trenutak kao da se pokušava prisjetiti nečega što je davno zakopala u svom sjećanju.
           "Zabila san," rekla je konačno s dozom sjete u glasu. "Bila san dite kad su me čapali."
           U sobi je zavlada tišina. Zori se učinilo da je osjetila tračak tuge ispod Laylinog smirenog glasa.
           "Je li ti ovdje dobro?" upitala je Zora oprezno.
           Layla je slegnula ramenima i zagledala se u vodu.
           "Dobro je. Ne tužin se," odgovorila je.
           Zora je osjetila knedlu u grlu.
           "Nedostaje li ti dom?" upitala je.
           "Ne spominjen ga se," mirno je odgovorila djevojka prebirući rukom po vodi.
           Zora se neko vrijeme nije micala.
           "Što će mi se dogoditi?" odjednom je upitala gledajući ravno u djevojku. Glas joj je bio tvrd i u njemu se osjećalo priznanje straha.
           Layla je izbjegla njezin pogled sipajući ružine latice u vodu.
           "Zajte jist. Nije dobro bit glodan," izjavila je umjesto odgovora.
           Zora je odgurnula pladanj od sebe.
           "Ne trebam hranu, trebam istinu. Što žele od mene?"
           Layla je podigla pogled. U očima joj je zaiskrilo nešto između tuge i sućuti.
           "Nikih škovac ni triba znat unaprid" rekla je. "Lakje je kad se čovik pomiri so tin ča se ne more prominit."
           "Nikad se neću pomiriti! Nikad!" planula je Zora i pokrila lice rukama.    
           "Hodite!" rekla je djevojka blagim glasom. "Tepla voda će van pomoć za spravit se."
           Zora je oklijevala, ali umor u njenom tijelu je prevladao. Odlučila se i prišla koritu. Poderana haljina skliznula je s njenog tijela i zakoračila je u toplu vodu. Ispružila se po dnu korita i pustila da joj toplina obavije tijelo, ispere nečistoću i nakupljeni strah.
           Layla joj je krenula mazati kožu mirisnim uljima. Radila je to pažljivo i strpljivo, bez riječi. Zatim su joj prsti krenuli kroz Zorinu kosu, dugu i zapetljanu. Raščešljavala ju je pramen po pramen
           Zora je osjetila kako joj se tijelo konačno opustilo, ali um joj je i dalje ostao nemiran.
           "Mate lipe vlasi," spomenula je Layla. U glasu joj se osjećalo i divljenje i tuga.
           Zora nije ništa odgovorila. Borila se sa sjećanjima i sa suzama koje su joj prijetile ispuniti oči.
           Kad je Zora konačno ustala iz korita, djevojka joj je pomogla da se obriše. Zatim joj je pružila raskošnu muslimansku odjeću od čiste svile ukrašenu zlatnim nitima.
           Zora je primila haljinu u ruke. Tkanina je bila mekana pod prstima i mirisala je na jasmin. Dugo ju je gledala, a zatim je odlučno odmahnula glavom.
           "Ne," izrekla je oštrim glasom i vratila djevojci odjeću u ruke. "Nikad se neću pomiriti s tim. Ja nisam kao ti."
           Sagnula se i podigla svoju prljavu i poderanu haljinu. Stisnula ju je uz sebe kao štit. Ta odjeća bila je posljednji djelić njenog pravog, autentičnog života, posljednja veza s domom.
           Layla je tiho uzdahnula.
           "Parilo se tako i meni... negda. Ma vrime nas se minja," rekla je i odložila odjeću natrag na klupu. "Možebit ćete i vi to jenput razumit."
           Zora je osjetila kako u njoj raste bijes, ali nastojala ga je potisnuti.
           "Nikad neću zaboraviti tko sam. Radije ću umrijeti nego postati jedna od njih," rekla je djevojka uvlačeći se u svoju haljinu.
           Layla je slegla ramenima i gorko se nasmiješila.
           "Umrit ni baš niš lakje," prošaptala je.

            Vrata su se ponovo uz škripu otvorila. Atabeg Yusif glasno je ušao u sobu. Zajedno s njim ušao je i miris kože i metala što je podsjetilo Zoru na opasnost kojom je okružena.
           "Emir čeka," kratko je izjavio Yusuf fiksirajući Zoru pogledom.
           Zora je pogledala u Laylu tražeći objašnjenje za riječi koje je čula.
           "Emir, vas čaka," došapnula joj je Layla. "Triba van se prit."
           Zora je polako ustala s kreveta i podigla bradu. Vidjela je kako je Yusufov pogled prikovan za nju. U njegovim očima nije bilo nimalo sažaljenja, samo stroga odlučnost.
Osjećala je kako prati svaki njen pokret, ali odlučila je zadržati hladnokrvnost.
           "Ja sam spremna," odgovorila je.
           Yusuf je dao znak glavom da ga slijedi i izašao iz prostorije.
           Njegov korak bubnjao je Zori u glavi dok ga je slijedila kroz duge hodnike. Layla je sitnim koracima žurila za njima. Njena tiha prisutnost ohrabrivala je Zoru više nego što je to htjela pokazati.

            Vrata prijestolne dvorane otvorila su se potpuno bešumno. Pred malom povorkom ukazao se ogroman prostor uokviren zlatnim i smaragdnim stupovima. Emir Mufarrak sjedio je na uzvišenom prijestolju obavijen tamnocrvenim svilenim ogrtačem s bogatim zlatnim vezom. Na glavi je imao crni turban kao dokaz da je izravan prorokov potomak. Uz prijestolje ukočeno su stajali njegov glavni savjetnik i osobni tajnik.
           Yusuf se duboko naklonio pred emirom pa stao iza Zore. Layla je ostala skrivena iza Zorinog ramena.
           Emir je bio krupan i dostojanstven čovjek. Lice mu je odavalo mudrost i iskustvo, ali i hladnu proračunatost. Njegov pogled, prodoran poput sokolovog, promatrao je Zoru.
           U dvorani je vladala tišina. Emirovi prsti, otežani krupnim prstenjem, polako su lupkali po naslonu prijestolja dok je analitički proučavao djevojku od glave do pete. Činilo se da upija svaku crtu njezinog lica i tijela.
           Zora je osjećala kako se znoji pod težinom tog pogleda. Srce joj je udaralo u grudima, ali nije dopustila da joj se to vidi na licu. Držala se uspravno, uzdignute glave iako joj je instinkt govorio da bi trebala pobjeći, nestati, sjuriti se niz stepenice i pustiti da je stotine sablji sasijeku na komade.
           "Prekrasna je," konačno je progovorio emir. Izgovorio je to polako kao da ustima kuša svaku svoju riječ. "Puno ljepša nego što su mi rekli," dodao je pogledavajući na svog hajiba i katiba koji su ukočeno stajali sa svake strane prijestolja.
           Savjetnik i tajnik, odjeveni u duge tunike i turbane, razmijenili su zadovoljne poglede.
           Layla je diskretno nagnula glavu prema Zori.
           "Rekal je da ste lipja neg ča je mislil," šapnula je, a njen topli dah nježno je dodirivao Zorino uho dok joj je prevodila emirove riječi.
           Zora nije ni trepnula, samo je jače stisnula šake. Snažan miris tamjana širio se zrakom i miješao se s oporim mirisom skupocjenih pomada. Zori se od svega vrtjelo u glavi. Osjećala je mučninu, ali prisiljavala se ostati mirna.
           Emir se nasmiješio. Oči su mu svjetlucale od zadovoljstva dok je naginjao glavu prema katibu.
           "Pogledaj samo…" rekao je tiho pokazujući rukom prema neodređenom dijelu Zoronog tijela. Nastavak rečenice čuo se samo kao nerazumljivi šapat.     
           Emirov katib, čovjek sijede kose i brade, kimnuo je glavom.
           "Da, vaša svjetlosti. Ova Hrvatica vrijedi zlata koliko je teška," rekao je.
           "Njen otac je knez. Neće se dvoumiti oko cijene," dodao je hajib s neskrivenim smiješkom.
           Emir je podigao ruku zaustavljajući njihove komentare i hladno se nasmiješio.
           "Možda je i bolja prilika pred nama," rekao je. "Ova žena može nam donijeti puno više. Rodit će mi sina. Uz pomoć Allaha postavit ću ga na njihovo prijestolje. Ni Papa mi neće moći odreći to pravo." Grohotom se nasmijao na vlastite riječi, a savjetnici su to smjesta prihvatili.
           Layla je prevela riječi oprezno i tiho, bojeći se da se djevojka ne slomi pod njihovim teretom. Za svaki slučaj stisnula je Zorin lakat kao tihu potporu.
           Zora je osjetila kako joj se želudac okreće. U prostoriji je zrak od miomirisa postao pretežak, ali ona je osjetila samo gorak okus u ustima. Pogled joj pao na bogato ukrašeni stolić ispred emira s voćem čija se kora sjajila pod slabim svjetlom. Vidjela je Emira kako s grotesknim smiješkom uranja u duboki naslon svoga prijestolja. Gledao je u nju kao da je već njegova. Zori su oči zasuzile, ali nije dopustila suzama da padnu.
           "Vodite je u harem," naredio je emir. "Neka se pripremi za novi život."
           "Neću!" izgovorila je Zora glasno, kroz stisnute zube.
           Smijeh je zamro. Dvorana je utihnula.
           Emir je podigao obrvu, ali nije odmah reagirao. Umjesto toga prošao je prstom preko dragulja na prstenu svoje ruke. Tek tada je ustao i krenuo prema Zori.
           Emirovi savjetnici zbunjeno su se pogledali.
           Svaka Muffarakova kretnja bila je odmjerena, ispunjena samopouzdanjem i arogancijom. Svjetlost s prozora plesala je po njegovom bogato ukrašenom ogrtaču dok su mu teški koraci odjekivali po mramornom podu. Oči nije skidao s djevojke.
           Zora je stajala uspravno. Svaki mišić u tijelu bio joj je napet do pucanja. Srce joj je divlje udaralo, ali lice je ostalo hladno i bezizražajno.
           Layla je stajala pored nje oborenih očiju. Trudila se biti potpuno nevidljiva, ali Zora je jasno osjećala njenu tihu potporu.
           Emir je zastao ispred Zore. Promatrao ju je kao da proučava rijetki dragulj. Njegova ruka, teška od prstenja, polako se podigla. Prstom je prošao uz rub njezinog lica.
           Zora je osjetila njegov hladan dodir. Učinilo joj se kao da joj zmija klizi po koži. Naježila se, ali nije uzmakla.
           "Divna i ponosna," izgovorio je emir dubokim, hrapavim glasom, a usne su mu se svinule u superioran osmijeh.
           Layla je prevela riječi tiho, gotovo bez daha.
           Zora ništa nije odgovorila. Netremice je gledala u emira. Zube je držala čvrsto stisnutima, a u grlu joj se stvarala knedla.
           Emir je zaokružio oko nje.
           Nije se okrenula za njim. Buljila je ravno u točku ispred sebe. Čula ga je kad je stao, a onda je osjetila njegove prste. Pomakao joj je kosu s uha pa prešao prstom niz njezin vrat. Zatim je prst kliznuo prema ramenu.
           Svaki trenutak Zori je bio nepodnošljiv, ali ostala je čvrsta i uspravna poput kamena.
           Emirova ruka prešla je preko njezina ramena i spustila se prema laktu. Zora je osjetila kako joj se srce uspinje u grlo. Duboko je udahnula. Želudac joj se stezao od gađenja. Oči su joj plamtjele, a srce joj je udaralo u grudima poput bubnja. Osjetila je Laylin blag pogled na sebi kao tihi podsjetnik da nije sama, ali to nije bilo dovoljno da je smiri.
           Emir se zaustavio ispred nje i prstom joj podigao bradu. Oči su im se srele.
           "Bit ćeš moja, prije ili kasnije," tiho je procijedio.
           Njegov čvrst pogled očekivao je pokornost. Umjesto toga u Zori se nagomilao bijes poput zastrašujuće oluje. Osjetila je gorčinu u ustima i, prije nego što je stigla razmisliti o posljedicama, pljunula mu je ravno u lice.
           Zvuk pljuvačke koja je pogodila emirovo lice odjeknuo je prostorom poput udara groma. U dvorani je zavlada muk.
           Savjetnici su se ukočili, a Yusuf je instinktivno posegnuo za sabljom.
           Layla je glasno uzdahnula, oči su joj se raširile od straha.
           Emir je ostao nepomičan. Lice mu se zacrvenilo dok je velika kaplja pljuvačke klizila niz njegov obraz.
           Podigao je ruku i maramicom obrisao vlažni trag s lica. Pokret mu je bio sablasno miran. Lice mu je ostalo kameno, ali u očima se skupljao oganj.
           Zorino srce je divljalo, ali nije spuštala pogled s emira. Znala je da je prešla granicu s koje nema povratka i pomirila se sa smrću.
           "Drska si," izgovorio je emir polako. "Bacite je u tamnicu!" hladno je naredio. "Kruh i voda naučit će je poniznosti!"
           Yusuf je istog trena prišao Zori i uhvatio je za ruku. Njegovi prsti stisnuli su se oko njenog zapešća čvrsto poput čelika. Zorino srce je i dalje divljački tuklo dok ju je vukao za sobom, ali u duši joj je zavladao neki čudan mir. Osvrnula se posljednji put prema Layli. U njenim očima čitala je ogroman strah, ali prepoznala je i riječi tihe hrvatske molitve.

           Yusuf je šutke vukao Zoru prema tamnici kroz dugačke hodnike. Djevojka je s mukom održavala korak s njim trudeći se da ne padne. Sišli su u podrum najviše kule. Ovdje su baklje na vlažnim zidovima bacale dugačke, prijeteće sjene, a miris truleži i vlage štipao je djevojci nosnice.
           Na kraju hodnika ušli su u neveliku prostoriju. Zatim je stražar otvorio gruba željezna vrata i odmaknuo se u stranu. Yusuf je uveo djevojku u tamnu ćeliju. Hladnoća kamena smjesta je prožela njeno krhko tijelo. Bila je to uska, gola ćelija s daskom umjesto ležaja. Gore, visoko, s malog otvora nazirao se komadić svjetla.
           Yusuf je otpustio čelični stisak s njenog zapešća. Pogledi su im se na trenutak sreli. Zora se začudila kad nije opazila mržnju u njegovim očima. Bilo je u njegovom pogledu nekog prikrivenog divljenja. Bez obzira na to, Yusuf se odlučno okrenuo i izašao iz ćelije. Vrata su se za njim s treskom zatvorila, a ključ se glasno okrenuo u bravi.
           Zora je ostala u polumraku. Čučnula je u kut, stisnula koljena uz grudi i čvrsto ih zagrlila. Na oči su joj tek sad navrle suze. Ovaj put nije ih ni pokušala zaustaviti.