Anegdote iz života hrvatskih kraljeva
U krčmi
Mladi knežević Branimir, sin kneza Domagoja, svratio je u neku krčmu odjeven u običnog seljaka. Dok je uživao u svojoj večeri uz bokal vina, pred krčmom se zaustavilo sedam razbojnika. Vezali su svoje konje i bučno upali u krčmu. Unutra su bili samo šutljivi krčmar i mladi knežević koji se mirno gostio.
Razbojnici su bili bučni, glasni i drski. Jedan od njih, onaj s ožiljkom na licu oteo je Branimiru kapu i stavio je na svoju glavu, drugi mu je uzeo komad mesa s tanjura i slasno ga zagrizao, treći se useknuo i glasno mu pljunuo u bokal s vinom. Svi ostali glasno su se šalili i rugali na račun jadnog mladića. Branimir je sve to mirno i hladnokrvno otrpio, na koncu platio je krčmaru račun, skinuo razbojniku svoju kapu s glave i izašao.
"Kakav ljigavac," izgovorio je vođa razbojnika.
"To je uš, a ne čovjek," progovorio je drugi. "Sigurno je pobjegao svojoj mamici pod skute."
"Da," odgovorio je krčmar zagledan kroz prozor. I odveo je vaših sedam konja sa sobom."
Knez Branimir, sin kneza Domagoja. Vladao 13 god. od 879. do 892. g
Ručak s Bogom
Knežević Tomislav, sin kneza Mutimira imao je šest godina kad je u mali zavežljaj stavio komad kruha i dvije jabuke. Vezao je zavežljaj za štap, prebacio štap preko ramena pa se iskrao sa dvora i uputio u svijet. Čvrsto je odlučio pronaći Boga.
Već u prvom šumarku, nedaleko dvora, ugledao je oveći potok. Na kamenu je sjedio starac i pecao ribu. Dječak je bez riječi sjeo kraj njega i znatiželjno gledao što čovjek radi.
Ubrzo su se dvije ribe našle na obali. Starac je bez riječi stavio pred dječaka jednu ribu i nožić pa počeo čistiti svoju ribu. Dječak je u tišini radio sve što i starac. Nije prošlo dugo i obojica su se gostila ribama pečenim na štapu, kruhom i jabukama.
Dječak nikad u životu nije jeo s takvim užitkom. Kad se najeo mali Tomislav pogledao je u starca, a ovaj mu se ljubazno nasmiješio.
Dječak nije mogao odoljeti. Bacio se svim srcem starcu oko vrata i čvrsto ga zagrlio.
Kad se dječak vratio kući, majka ga je upitala, "Gdje si bio, sine?"
"Ručao sam s Bogom," odgovorio je dječak. "I znaš što? Ima najljepši osmijeh na svijetu."
U isto vrijeme starac se sav radostan vratio kući. Žena ga je već na vratima upitala, "Zašto si tako sretan, Vukoja?"
"Ručao sam s Bogom," odgovorio je starac. "I znaš što? Puno je mlađi nego što sam mislio."
Kralj Tomislav, sin kneza Mutimira i kneginje Mariose. Vladao 18 god. od 910. do 928. g. Ujedinio je Primorsku i Panonsku Hrvatsku. Godine 925. okrunjen za prvog hrvatskog kralja.
Ranjenik
Nakon dugih i teških bitaka Mađari su otjerani preko Drave i kralj Tomislav mogao je proglasiti pobjedu. Hrvatska je konačno bila slobodna i cijela. Narod je palio krijesove i slavio pobjedu od juga do sjevera.
Usred tog općeg slavlja fra Stipan je stigao na kolima pred dvore župana Vjenceslava i pokucao na teška drvena vrata.
Stari župan lijepo je primio i pogostio svećenika. "Kojim dobrom, fra Stipane," upitao je župan ne skrivajući radost što vidi starog prijatelja.
"Nosim poruku od tvojeg sina," rekao je fratar.
"Kako je Stanislav?" odmah je uskliknula županica.
"Njegov odred konjanika vraća se sa Drave. Za nekoliko dana bit će ovdje," rekao je svećenik.
"O, hvala Bogu," uzdrhtala je županica.
"Poslao me k vama s jednom molbom," nastavio je svećenik. "Vodi sa sobom jednog prijatelja koji mu je spasio život u borbi. Pita imate li nešto protiv da ga dovede u vaš dom?"
"O, bit ćemo sretni da ga ugostimo," brzo je dodala županica.
"Čovjek koji se borio rame uz rame s našim sinom, uvijek nam je dobrodošao gost," dodao je župan.
"Ali ima nešto što morate znati," nastavio je fratar. "Taj čovjek je teško ranjen. Ostao je bez obje ruke i jednog oka. Nema nikog svog i vaš sin bi htio da se zauvijek brinete o njemu."
"A to je nešto sasvim drugo," izjavio je župan. "Naš dvor je skroman. Takav bi nam čovjek bio veliki teret. Mi imamo svoj život, svoje dnevne obveze. Briga o takvom čovjeku sve bi nam poremetila. Kažite vi našem sinu neka se samo što prije vrati, a onog čovjeka neka prepusti njegovoj sudbini. Siguran sam da će se on već nekako snaći."
S tim odgovorom fra Stipan se pozdravio sa županom, sjeo na kola i otišao.
Međutim, prolazili su dani, a Stanislav se nije vraćao kući. Stigla je zima kad je fra Stipan ponovo pokucao na vrata župana Vjenceslava. Na kolima s kojima je došao nalazio se drveni lijes.
"Žao mi je," rekao je stari fratar. "Bog je vašeg sina uzeo k sebi. Jutros su ga našli na obali Krke. Utopio se."
Županica je vrisnula, a župan je otvorio lijes da još jednom poljubi sina. U lijesu je ležalo blijedo Stanislavovo tijelo. Tijelo bez obje ruke i jednog oka.
Još iste večeri župan i županica zaviještali su svoje imanje samostanu u Rižinicama. Tamo su ranjeni hrvatski junaci mogli naći svoju doživotnu skrb.
Kralj Tomislav, sin kneza Mutimira i kneginje Mariose. Vladao 18 god. od 910. do 928. g. Ujedinio je Primorsku i Panonsku Hrvatsku. Godine 925. okrunjen za prvog hrvatskog kralja.
Kaciga kralja Tomislava
Kraljevna Mila, kći kralja Tomislava, jednog se dana požalila svojem ocu, "Oče, moj sin je nemoguć. Ne sluša me, ne pozdravlja starije, drsko odgovara čim ga se nešto pita. Jednostavno ne znam što ću s njim."
"Dovedi ga k meni," rekao je stari kralj.
Uskoro je kraljević Miroslav, dječarac od oko dvanaest godina stao pred kralja.
"Sinko," započeo je strogo kralj. "Čujem da si neposlušan i nepristojan i da svojim ponašanjem vrijeđaš ljude oko sebe. Takvo nešto ne dolikuje ni našem rodu ni našoj časti."
Da li zbog straha pred strogim kraljem ili zbog kajanja, dječak je suspregnuo svoju žestinu i iskreno priznao. "Djede, ne znam zašto sam takav. Koji put me spopadne neki bijes i ne mogu si pomoći. To je jače od mene."
Umiren ovim priznanjem, kralj je nastavio mirnijim tonom. "Miroslave," rekao je, "dođi sa mnom."
Kralj je poveo dječaka u oružarnicu. Stao je pred jednu kacigu i rekao, "Ova kaciga štitila je moju glavu nebrojeno puta." Zatim je nastavio. "Ponesi je sa sobom. Svaki put kad te uhvati bijes baci na nju kamen. Bit će ti lakše."
Sljedeći dan Miroslav je pet puta bacio kamen na kacigu, ali narednih dana polako je počeo susprezati svoju narav i konačno, nakon nekoliko tjedana, došao je dan kad kraljevu kacigu ni na koji način više nije ozlijedio.
Treći dan, nakon što nije bacio nijedan kamen, uzeo je tu, sa svih strana udubljenu kacigu, i stao pred kralja, "Djede," rekao je, "naučio sam se kontrolirati. Vraćam ti tvoju kacigu. Tvoj savjet je uspio."
Kralj je uzeo svoju kacigu u ruke i rekao, "Čestitam, sinko, sad si konačno postao čovjek. Više nisi neodgovorno dijete, ali pogledaj sad kako ova kaciga izgleda. Puna je ožiljaka. Moj će je kovač popraviti, ali zapamti, tvoje riječi i tvoje ponašanje ostavljaju isto takve ožiljke na ljudima, a nema tog kovača koji to može popraviti."
Kralj Tomislav, sin kneza Mutimira i kneginje Mariose. Vladao 18 god. od 910. do 928. g. Ujedinio je Primorsku i Panonsku Hrvatsku. Godine 925. okrunjen za prvog hrvatskog kralja.
Kruh
Kralj Trpimir II, sin kralja Tomislava, obilazio je svoje kraljevstvo. U Gackoj, župan Peronja, doveo je pred kralja vezanog čovjeka imenom Gojezda. Tražio je župan od svog vladara da odredi kaznu za tog zlikovca koji je provalio u kuću nekog seljaka i ukrao mu komad kruha.
"Jesi li ti zaista to učinio," upitao ga je kralj.
"Jesam. Priznajem, vaša visosti," odgovorio je čovjek.
"Što te natjeralo na taj zločin?" nastavio je kralj.
"Glad, gospodaru, glad. Brana koju je župan postavio iznad sela je popustila, voda mi je potopila polje, stoka mi se udavila, žena i djeca su se razboljeli. Učinio sam to u očaju jer nisam više znao kako da ih prehranim."
"Razumijem tvoju nevolju," odgovorio je kralj, "ali krađu moram kazniti. Zato te osuđujem da platiš jedan bakrenjak onom seljaku kojem si ukrao kruh."
"Veliki kralju," Gojezda se bacio vladaru pod noge, "vaša osuda je puna milosti, ali ja nemam ni taj jedan bakrenjak kojim bih platio kruh."
"Imat ćeš," odgovorio je kralj pa nastavio, "Također osuđujem župana Peronju na globu u iznosu od pet zlatnika zbog loše izvedenih radova na brani čime je doveo do gladi svojeg podanika. Ta suma se odmah i u cijelosti ima isplatiti ovom čovjeku."
Kralj Trpimir II, sin kralja Tomislava. Vladao 7 god. od 928. do 935. g. Otac kralja Krešimira I.