Pravednik

            Tusti oblaci su se razilazili i više nisu prijetili kišom. Mrak se polako spuštao nad obalu Krke, a cvrčci su završavali svoj zaglušujući koncert. Topla večer prelazila je u malo svježiju noć. Iz krošnji starih hrastova povremeno bi se začuo šum lišća koje bi zatreperilo pod blagim povjetarcem, a pod širokom krošnjom jednog od tih hrastova gorjela je žeravica. Nad njom je Krešimir pažljivo okretao ražanj. Meso zeca peklo se polako, a sokovi su se s njega cijedili stvarajući tihi pucketavi zvuk koji je bio jedini znak života u tihoj noći. Zrakom se širio miris pečenog mesa, miješajući se s mirisom smole i dima.
           Jelena je sjedila naslonjena na deblo. Vezane ruke držala je u krilu. S tih ruku uzdizao se konopac prema grani iznad nje za koju je bio čvrsto vezan.
           Njezin pogled bio je uperen u vatru. Izraz njenog lica odavao je mješavinu iscrpljenosti i unutrašnje borbe. Bila je svjesna svojeg položaja i svoje nemoći s kojom se nikako nije mogla pomiriti.
           "Kako misliš da jedem s vezanim rukama?" napokon je prekinula tišinu. Glas joj je bio sarkastičan, ispunjen prkosom kojeg nije ni pokušala sakriti.
           Krešimir nije podigao pogled. Njegove ruke bile su zaposlene ravnomjernim okretanjem ražnja.
           "To je tvoj problem," odvratio je. Glas mu je bio hladan, odsutan, kao da mu njezino pitanje nije bilo ni najmanje važno.
           Jelena je uzdahnula, ali nije odustala.
           "Slušaj," nastavila je, tražeći pukotinu u njegovom neprobojnome oklopu, "neću više bježati. Obećajem. Kamo bih mogla pobjeći?"
           "Još malo pa je gotovo," izjavio je referirajući se na pečenje, ne na njezinu molbu. Odgovor je bio namjerno dvosmislen, ali nije joj davao prostora za daljnje pregovore.
           "Znaš što me zanima, Kres?" nastavila je Jelena, ovaj put s iskrama bijesa u očima. "Jesi li ti samo tvrdoglav ili si jednostavno glup? Kako ne shvaćaš da kralj ne želi da me dovedeš živu?"
           "Još nisam čuo da bi netko želio oženiti mrtvu zaručnicu," odvratio je, jednako hladan kao i prije, dok je stavljao još nekoliko grančica na vatru.
           Jelena je stisnula zube. Osjetila je kako joj je krv navrla u glavu.
           "Ne želi on mene oženiti, nego ubiti!" zagrmila je, ovaj put s namjerom da probije njegovu fasadu.
           Krešimir je puhnuo u žeravicu i odmahnuo glavom.
           "Glupost," promrmljao je.
           Jelena ga je ljutito gledala, tražeći slabost u njegovim riječima.
           "Koliko puta te moraju napasti da bi ta tvoja tvrda glava to shvatila? Što misliš zašto su nas napali tamo u kolibi?"
           "Ne deri se," uzvratio je. "Nitko nas nije vidio. Možda su tražili nekog drugog. Nitko nije rekao da traže nas. U ovim krajevima ima puno razbojnika."
           "Vidio nas je onaj pastir," brzo je napomenula. Njegova tvrdoglavost dovodila ju je do ludila.
           "Slušaj," Krešimir je odlučio zaključiti razgovor, "i da me gone sve vojske svijeta, ja sam dobio zadatak i ja ću ga izvršiti. To je pitanje časti."
           "Časti!" uzviknula je Jela s prezirom. "Ti si stvarno lud! Ti si stvarno lud!" zavrtjela je glavom." Koga misliš impresionirati s tom svojom časti? Samog sebe?"
           Krešimir je u tom trenutku prekinuo s pečenjem. Podigao je batak s ražnja i pružio joj ga zajedno s ražnjem.
           "Možda," odgovorio je, bez oklijevanja. "Pazi, vruć je."
           Jelena ga je prostrijelila pogledom.
           "Drugi put ću potražiti nekog pametnijeg spasitelja," promrmljala je i uzela batak s obje ruke. Ali čim je osjetila vrućinu mesa, s krikom ga je ispustila. Meso je palo u travu.
           "Rekao sam ti da je vruć," mirno je dodao Krešimir. "Nastavit ćeš s gunđanjem sutra. Sad jedi. Ja idem na spavanje, a to i tebi preporučam."
           "Glupan ostaje glupan," promrmljala je Jelena, pušući u batak koji je podigla s trave. Njegova ravnodušnost ju je izluđivala, ali ništa nije mogla učiniti. Ovako zavezana i iscrpljena, preostalo joj je jedino da se prepusti hrani.
           Krešimir se zaustavio i pogledao je preko ramena.
           "Jel' tvoja uvijek mora biti zadnja?" upitao je s neskrivenim prezirom.
           "Mora," odvratila je suho, ne dižući pogled s mesa.
           "Uopće se ne čudim da ti je netko za vratom," promrmljao je i legao. Žičani oklop bio mu je složen pod glavom kao jastuk.

            Večer je bila tiha, isprekidana samo zvukovima prirode i pucketanjem vatre. Svjetlost plamena stvarala je sjene koje su plesale po njihovim umornim licima. Jelena je u mislima proklinjala njegovu tvrdoglavost, dok je Krešimir, usprkos vanjskom miru, gušio u sebi svoje borbe. Oboje su bili zaglavljeni u ovom odnosu, vezani ne samo konopcem nego i nečim puno složenijim.
           Nakon nekog vremena, Krešimir je sklopio oči.
           Jelena se ispružila pod drvetom. Vezane ruke položila je pod glavu.
           "Glupan ne shvaća da se i o njegovoj glavi radi," šapnula je tiho samoj sebi u bradu s namjerom da njena opservacija ipak bude zadnja te večeri.
           "Čuo sam te," promrmljao je Krešimir kroz polusan.