Doviđenja u Bleiburgu

Pisma hrvatskih vojnika

Mate Hajduković, 30 godina
1. vod 3. satnije 1. pješačke pukovnije
u civilu kovač iz Đakova

subota, 12. prosinca 1942.

Dragi moj sine,

ne znam kada ćeš pročitati ovo pismo. Možda uskoro, dok si još mali i dok ti mnoge riječi neće puno značiti. A možda tek jednoga dana, kad budeš stariji i kad počneš razumijevati svijet oko sebe.

Zato ti pišem kao da razgovaram s tobom u budućnosti.

Ti me sada pamtiš samo onako kako smo hodali po dvorištu, kako sam te podizao na ramena ili kako smo zajedno gledali ptice na krovu kuće. Nadam se da ćeš me se sjećati upravo tako.

Ali sada sam daleko od kuće.

Ovdje sam zato što postoje trenuci u povijesti kada ljudi moraju ustati i braniti ono što imaju. Ne samo svoje kuće ili polja, nego način života koji su gradili mnogi prije nas.

Kad si se rodio, držao sam te u rukama i pomislio kako bih želio da odrasteš u mirnom svijetu. U svijetu u kojem ćeš moći slobodno učiti, govoriti što misliš, hodati svojim putem i ne bojati se da će netko silom odlučivati o tvom životu.

Zbog toga sam sada ovdje.

Ne borim se zato što volim rat. Nitko tko je vidio rat ne može ga voljeti. Borim se zato što vjerujem da će tvoja budućnost biti slobodnija ako mi sada izdržimo.

Možda ćeš jednog dana čitati o ovom vremenu u knjigama. Možda ćeš se pitati zašto su ljudi odlazili u rat i zašto su riskirali sve. Odgovor je jednostavan, iako ga je teško objasniti riječima: ponekad moraš stati na stranu onoga što smatraš ispravnim, čak i kad je to teško.

Ako se vratim kući, nadam se da ćemo zajedno saditi drveće, popravljati ogradu i gledati kako rasteš. A ako se ne vratim, želim da znaš nešto važno.

Život koji ćeš živjeti vrijedan je svakog napora.

Odrasti u čovjeka koji će čuvati slobodu koju imaš. Budi dobar prema drugima. I nikada ne zaboravi da svijet postaje bolji samo ako ljudi imaju hrabrosti štititi ono što je pravedno.

Sretan Božić želi ti
tvoj otac.

Mate Hajduković likvidiran je od komunista na Križnom putu kao narodni neprijatelj i ratni zločinac.

satnik Ivan Jureško, 27 godina
1. vod 1. satnije 1. gorske pukovnije
u civilu razredni nastavnik

četvrtak, 9. rujna 1943.

Draga Marijano,

pišem ti u kratkom predahu, dok se noć spušta nad šumu i dok se logor napokon malo smirio. Ljudi su umorni, a i ja sam. Ima dana kad čovjeku rat izgleda kao nekakva velika, mutna magla u kojoj više ne vidi jasno što je ispravno, a što nije.

Danas se dogodilo nešto zbog čega još uvijek ne mogu mirno sjediti.

Poslije borbe poveli smo ljude natrag prema našim položajima. Sukob je bio kratak, ali težak. U jednoj šumi ostalo je nekoliko mrtvih pobunjenika. Kad smo završili i povukli se, primijetio sam da jedan od mojih vojnika nije s ostalima. Pomislio sam da je možda ranjen ili zaostao.

Vratio sam se nekoliko koraka natrag kroz šumu. Tamo sam ga zatekao.

Stajao je među mrtvima i pretraživao im džepove. Izvlačio je sitan novac, prstenje, fotografije. Sve je trpao u džepove kao da kopa po starim sanducima na sajmu, a ne po tijelima ljudi koji su prije sat vremena bili živi.

U tom trenutku osjetio sam takav bijes da sam instinktivno posegnuo za pištoljem. Doista sam na trenutak pomislio da ga ondje i tada upucam. Ne zbog krađe, nego zbog nečega dubljeg. Zbog tog prizora koji mi se učinio strašno ponižavajućim i za njega i za sve nas.

On me tada primijetio.

Pokušao je nešto objasniti. Govorio je da to ionako nitko više ne treba, da će sve ostati u šumi, da će netko drugi uzeti ako on ne uzme. U ruci je držao nekakav upaljač i ponudio ga meni, kao da time može izravnati stvar.

To me još više razljutilo.

Zgrabio sam ga za ovratnik i povukao na noge. Rekao sam mu da sve vrati i da se odmah gubi natrag među ljude.

Gledao me u čudu, kao da ne razumije zašto sam se razbjesnio.

Na trenutak sam stvarno bio spreman pucati. Ali onda sam vidio koliko je mlad. I koliko je rat već nagrizao sve nas. U njegovim očima nije bilo zlobe, samo neka tupost, kao kod ljudi koji su predugo gledali iste prizore.

Pustio sam ga. Rekao sam mu da se vrati u logor.

Otišao je bez riječi.

Sad, dok ti pišem, pitam se je li to bila slabost ili razboritost. U ratu čovjek stalno donosi odluke koje poslije prevrće u glavi kao kamenčiće u džepu.

Znam samo jedno: ne želim da moji ljudi postanu ono protiv čega smo krenuli u rat.

Ako ikad izađemo iz svega ovoga, želim se vratiti u svijet u kojem mrtvi mogu ostati mrtvi, a živi barem pokušati zadržati nešto dostojanstva.

Nadam se da si dobro. Tvoja pisma su mi jedini komadić normalnog života koji još imam.

Mislim na tebe često.

Tvoj
Ivan

Ivan Jureško likvidiran je od komunista na Križnom putu kao narodni neprijatelj i ratni zločinac.

Josip Detelić, 20 godina
2. vod 1. satnije 4. pješačke pukovnije
u civilu urarski pomoćnik iz Petrinje

četvrtak, 7. listopada 1943.

Dragi brate,

vratio sam se na položaj ima već nekoliko dana i još uvijek se privikavam na sve. U bolnici čovjek zaboravi na ovaj svijet stalne napetosti. Tamo je bilo nekako tiše, kao da rat na trenutke stoji pred vratima, ali ne ulazi.

Kad sam stigao među svoje, prvo sam pitao za ljude koje sam poznavao prije ranjavanja. Svi su mi se činili nekako drukčiji, umorniji. Kao da su u međuvremenu ostarjeli nekoliko godina.

Ali, brate, postoji nešto što sam morao saznati, i zato ti i pišem.

Sjećaš li se da sam ti pisao o onoj mladoj časnoj sestri koja me njegovala kad sam bio ranjen? Ona koja mi je prve noći držala ruku dok sam imao groznicu i uvjeravala me da ću se izvući. Bila je mirna, uvijek nekako pribrana, čak i kad su donosili najteže ranjenike. Govorila je malo, ali kad bi nešto rekla, čovjeku bi odmah bilo lakše.

Kad sam se vratio, pomislio sam da bih je mogao potražiti i zahvaliti joj. Činilo mi se da joj to dugujem.

Rekao sam to dečkima jedne večeri, dok smo sjedili u zaklonu. Nastala je neka neobična tišina. Nitko me nije gledao u oči. Jedan je počeo slagati opremu, drugi je izašao zapaliti cigaretu, treći je samo šutio i gledao u pod. U početku nisam razumio zašto.

A onda mi je jedan od njih, polako, rekao da je bolje da ne idem nikamo i da sjednem. Tek tada sam shvatio.

Prije nekoliko tjedana, kad se naša linija pomaknula, ona je ostala u jednoj improviziranoj bolnici iza sela. U noći su ondje upali četnici.

Ono što se poslije dogodilo teško je i napisati. Uhvatili su je. Mučili su je i iživljavali se nad njom na način o kojem ljudi ovdje govore samo šapatom. Oni koji su poslije došli do tog mjesta kažu da su prizor jedva mogli gledati.

Kad su mi to rekli, neko vrijeme nisam mogao ni govoriti. Kao da mi je netko izbacio zrak iz pluća. Samo sam sjedio i gledao u pod.

Čudno je kako čovjek na ratištu vidi mnogo smrti, ali ipak ga ponekad najviše pogodi upravo ono dobro što nestane. Ona je bila jedna od rijetkih osoba ovdje koja je u svemu tome zadržala ljudskost.

I zato sam ti to morao napisati.

Ne znam hoće li ovo pismo zvučati teško kad ga budeš čitao, ali osjećao sam da ne smijem šutjeti o tome. Postoje ljudi koji zaslužuju da ih se pamti.

Ako se ikada vratim kući, često ću se sjećati njezina glasa i onog mirnog načina na koji je govorila: "Izdržat ćeš ti to."

Možda je upravo zbog takvih riječi čovjek ovdje još uvijek na nogama.

Čuvaj se i pozdravi sve kod kuće.

Tvoj brat
Joško

Josip Detelić likvidiran je od komunista na Križnom putu kao narodni neprijatelj i ratni zločinac.

Marko Večenaj, 24 godine
1. vod 3. satnije 3. pješačke pukovnije
u civilu student iz Zagreba

nedjelja, 1. listopada 1944.

Draga Ana,

danas ti ne pišem o pucnjavi, o topovima ni o bitkama. Sve to već znaš iz mojih ranijih pisama. Danas ti želim pisati o nečemu što je tiše, ali jednako teško: o djevojkama koje rade u bolnici iza naše linije.

Prije tri dana dovezli su nas nekoliko s položaja nakon noćnog napada. Kamion je stao pred dugačku zgradu koja je nekad bila škola. Prozori su zatamnjeni, ali iznutra dolazi svjetlo i stalni miris karbola.

Kad su otvorili vrata, dočekale su nas medicinske sestre.

Ne bih ih znao drukčije opisati nego kao djevojke kakve sam viđao u koncertnim dvoranama ili na sveučilištu. Jedna je imala kosu skupljenu u punđu, druga tanke naočale kakve nose studentice. Njihove ruke bile su male, gotovo krhke.

Pomislio sam, glupo možda, da su to ruke koje su nekad svirale klavir. Kasnije sam saznao da je jedna od njih stvarno studirala violinu u Beču. A sada te iste ruke rade nešto sasvim drugo.

Kad ranjenike unesu u sobu, počinje posao o kojem nitko ne govori. Kreveti su mokri od krvi, blata i znoja. Uniforme su ukočene od zemlje. Čizme su pune vode i smrada koji se ne može opisati.

Vidio sam kako te djevojke ulaze s kantama vode i bijelim krpama. Nitko ne govori puno. Samo se čuje brisanje poda, škripa kreveta i povremeni tihi glas koji nekoga smiruje.

One čiste sve. Gnoj iz rana. Krv koja se osušila na plahtama. Povraćanje. Blato koje se raspada pod rukama.

Vidio sam kako jedna od njih kleči kraj kreveta nekog mladića koji više nije mogao ni govoriti. Brisala mu je lice kao da pere dijete prije spavanja. Njezini prsti su dugi i tanki. Takvi prsti pripadaju klaviru. Ali sada drže krvavu krpu.

Ponekad ih gledam dok rade i pitam se kakav je bio njihov život prije rata. Možda su hodale istim ulicama kao i ti. Možda su učile francuski, išle na koncerte, čitale romane.

Možda su im roditelji zamišljali sasvim drukčiji život. A sada stoje u sobama koje mirišu na dezinfekciju, krv i lijekove. I rade bez ikakve buke. Nitko im ne plješće. Nitko ne piše o njima u novinama. Nitko ih neće odlikovati. Ali bez njih bi ova mjesta bila nepodnošljiva.

Jedna od njih mi je sinoć donijela čaj. Bila je umorna. Vidio sam da su joj prsti crveni od hladne vode i sredstava za čišćenje. Ali kad se nasmiješila, učinilo mi se da je soba odjednom svjetlija.

Znaš, Ana, često se govori o hrabrosti vojnika. Ali kad vidim te djevojke kako ulaze u sobe gdje mi jedva možemo disati od smrada rana, pomislim da postoji i druga vrsta hrabrosti. Tiha hrabrost. Ona koja ne nosi pušku.

Ako se ikad vratim kući, i ako ikad opet budem slušao nekoga kako svira klavir, uvijek ću pomisliti na te ruke. Na ruke koje su mogle svirati glazbu, a sada čiste rane.

I vjeruj mi: to je možda najplemenitija glazba za koju znam.

Tvoj
Marko

Marko Večenaj likvidiran je od komunista na Križnom putu kao narodni neprijatelj i ratni zločinac.

115

Mihovil Horvat, 26 godina
3. vod 4. satnije 2. pješačke pukovnije
u civilu novinar iz Zagreba

utorak, 10. travnja 1945.

Draga moja Viki,

pišem ti u noći koja možda znači kraj svega ovdje. Ne znam hoće li ovo pismo ikada doći do tebe, ali moram ti opisati što se događa jer imam osjećaj da svjedočimo posljednjim satima jednog grada, a vjerojatno i države.

Osijek je već gotovo opkoljen. Govori se da oko grada stoji šest ruskih divizija i cijela 3. jugoslavenska armija. Neke postrojbe su već na rubovima grada. Raketiranja su učestala. Ipak, neke njemačke postrojbe još uvijek pokušavaju napasti položaje neprijatelja. Druge čine nešto još očajnije, bore se međusobno za kamione kako bi pobjegli. Oni koji su uspjeli, već su na putu za Austriju.

Jučer je padala kiša. Grmljavina se miješala s detonacijama granata. U gradu vlada čudna atmosfera: restorani i trgovine još rade, ali istodobno tisuće ljudi kreću prema zapadu, pješice, kamionima, automobilima, svi s nadom da će nekako uspjeti otići.

Naše postrojbe još brane obod grada, i to hrabro, ali već se osjeća panika. Svi su čekali neku pomoć, a onda je stigla vijest da više neće biti novih pošiljki oružja. Posljednje granate su već upotrijebljene. I vlada i vojska i narod, svi shvaćaju da je sve izgubljeno.

Vidio sam kako u državnim zgradama i gradskim institucijama vlada pravi kaos. Telefoni zvone bez prestanka, ljudi prazne stolove i ladice, spaljuju papire i filmove, trče po sobama, znojni i uznemireni. Neki se smiju nervozno, drugi izgledaju kao da će se srušiti od straha.

U toj zbrci sreo sam novinara Nikolu Mihovilovića. Sjedio je potpuno mirno za stolom i čitao novine kao da se ništa ne događa. Kad sam ga upitao zašto ne ide, rekao je: "Nikome nisam ništa skrivio."

Sjetio sam se odmah mog oca koji je izvještavao iz Moskve za vrijeme revolucije. Rekao je da su sovjeti takve naivce prve ustrijelili da im ne smetaju.
Što da ti još kažem? Prizori na ulicama su nezaboravni. Ulice su prepune ljudi. Tisuće njih. Nose torbe, kofere, djecu, sve što se može ponijeti. Neki trče bez ikakvog cilja, kao da ni sami ne znaju kamo idu. Vidio sam starog čovjeka s malim koferom kako doslovno trči u krug. Mislim da je izgubio razum.

Policija je nestala. Nitko više ne održava red. Sve izgleda kao neka luda karnevalska povorka, samo bez radosti.

Njemački kamioni kreću se gradom, svi prema zapadu. Deseci ljudi trče za njima, udaraju po vratima, mole da ih puste unutra. Neki su kroz prozore gurali svoje bebe, samo da ih spase.

Na mnogim mjestima vidjeli smo hrvatske vojne uniforme bačene u jarke. Vojnici ih skidaju i oblače civilnu odjeću u nadi da će nestati u masi.

Počele su i pljačke. Ljudi su upadali u bogate vile i odnosili što god su mogli. A bilo je i onih koji su samo stajali na pločnicima i plakali kao djeca.

Ne znam kako će sve ovo završiti, ali znam da sutra više neće biti ovakvog grada kakvog smo poznavali.

Ali dok sam sinoć gledao kamione kako nestaju u mraku, pomislio sam na tebe. Na to kako negdje daleko postoji svijet gdje ljudi još uvijek žive obične živote. Barem privremeno. Kažem privremeno jer za koji dan sve će se ovo ponoviti i u Zagrebu.

Ovdje se već govori kako će poglavnik svaki tren narediti povlačenje svih hrvatskih snaga prema Austriji. Kažu da ćemo se kod Bleiburga u Koruškoj staviti pod zaštitu Britanaca i da ćemo tada svi zajedno krenuti protiv ovih bezbožnih boljševika. Čudno je to: bježati da bi se mogli vratiti.

Što se tiče onoga o čemu je govorio tvoj otac, siguran sam da je potpuno u pravu. Ovi bezbožnici zatrt će u Hrvatskoj sve što je ikada disalo domoljubno. Neće stati samo na vojsci ili vlasti. Ići će dublje, do same srži naroda. Zabranit će nam državu, ali i ono što državu čini živom: naš jezik u školama i na ulici, naše knjige na policama, naše pjesme na usnama. Preimenovat će gradove, brisat će imena s ploča, a ono što ne mogu izbrisati pokušat će izvrgnuti ruglu.

U crkvama će se šaptati umjesto moliti. Svećenici će nestajati ili će ih natjerati da šute. Djecu će učiti da zaborave tko su, da se srame onoga što su njihovi očevi bili. Povijest će prepisati, iskriviti je tako da više ne prepoznajemo ni vlastite junake. Ono što je nekad bilo ponos, postat će krivnja.

Nitko neće biti pošteđen, ne treba se zavaravati. Doći će i po one koji misle da ih se to ne tiče, po one koji šute i nadaju se da će proći mimo njih. U takvim vremenima šutnja ne spašava, samo odgađa.

Teroristi će biti slavljeni kao osloboditelji. Njihove će se slike nositi kroz ulice, njihova će se imena učiti u školama. A domoljube, one koji su branili svoje kuće i svoje obitelji, proglasit će zločincima. Naše junake nazvat će okrutnim ubojicama, ne zato što to jesu, nego zato što ih tako mogu lakše ukloniti. Kad jednom oduzmu čovjeku čast, lakše mu je oduzeti i život.

I to je ono što najviše boli. Ne samo što će pokušati uništiti ljude, nego što će pokušati uništiti i istinu o njima.

Zato poslušaj oca. Zaključajte kuću, ponesite ono najnužnije i krenite prema Austriji dok još možete.

Sjećaš li se onog ljeta koje smo proveli u Koruškoj? Sjećaš li se našeg piknika pod onom vrbom na bleiburškom potoku. Tamo ću te čekati.

Doviđenja, draga, doviđenja u Bleiburgu.

Tvoj
Mišo

Mihovil Horvat likvidiran je od komunista na Križnom putu kao narodni neprijatelj i ratni zločinac.